Da biste uspeli u životu, neke knjige zagovaraju ustajanje u pet ujutru, dok velika većina spava, da bi se iskoristilo vreme za meditaciju, fizičke vežbe i pripremu za naredni dan, ako to već niste uradili pred spavanje.
Raditi dok drugi spavaju, biti bolji, brži, efikasniji, neke su od formula uspeha.
Imao sam 19 godina kada se u meni vodila velika borba.
Fakultet ili sport … Bio sam nadaren za oboje, ali sam osećao da moram izabrati ukoliko želim da od talenta napravim postignuće.
Neki kažu da fakultet i sport idu zajedno, ne znam , ja sam osećao drugačije. Mislio sam da je za pravi uspeh ključna reč – posvećenost. E sad, da li treba ustajati u 5 ili 9, to je individualna stvar , ali u svakom slučaju, da bi se uspelo u nečemu, treba uložiti vreme, snagu i strpljenje.
Ali , šta je u osnovi posvećenosti? Nešto mnogo važnije od ranog ustajanja i neuporedivo važnije od formula za uspeh ispisanih na mnogobrojnim stranicama.
Postavlja se pitanje šta je u osnovi svakog uspeha.
Krenuo sam na fakultet mladalački ostrašćeno jer sam verovao da je u pitanju moj konačni izbor i obećana sigurnost jednoga dana.
Sa vremenom sam sve više zapostavljao sport očekujući da će sve doći na svoje mesto samo od sebe i uz malo sreće.
Međutim, nije bilo tako. U sportu sam nazadovao dok sam istovremeno postajao primeren i odličan student. Iako sam imao visoke ocene, oblak nezadovoljstva me je svakodnevno pratio. Bivao sam sve neraspoloženiji.
Kako da pomognem sebi? Izgleda da ipak moram prelomiti.
Škola ili sport.
Otišao sam u crkvu preko puta moje zgrade i gledao ikone dok mi se pogled nije zaustavio na jednoj od njih. Gledao sam je kao da gledam u sebe. Bogorodica je imala tužne oči i pogled prepun sete.
Ikona Bogorodice, u njoj vidim sebe, pomislio sam.
Bogorodica u koju gledam, to je svako ko ne živi svoj san.
Bogorodica koju upravo gledam , to je svako ko je odustao od svoje prirode, odrekao se svog identiteta i živi nečiji nedosanjani san, tuđu istinu, bezimen pogled i svačiji život.
Pre mene je puno ljudi stajalo ispred ikone i većina je nažalost u nju utisnula svoje tuge, brige, sete i žali za prošlim vremenima.
–Ti ćeš biti još jedan od njih – čuo sam glas gledajući u ikonu.
Sledićeš društvene norme postavljene u nekom davnom vremenu koje kažu da je fakultet zakon, diploma Bog ,dok su sve ostalo sitnice.
Možda su upravu, ali u ovom trenutku to nije moja istina. Sigurno NE, pomislio sam na trenutak.
Okrenuo sam se i stao ispred Isusa moleći ga da mi oprosti grehe, ali pre svega da mi oprosti što sam odlučio da živim život drugih, a ne svoj sopstveni.
Roditelji , društvo i svi koji me vole očekivali su da budem dobar student sa diplomom akademskog građanina koji će graditi uspešnu budućnost.
Da li sam želeo isto?
Ne. Ja želim da bacam loptu i da trčim za njom.
Glup cilj. Isuviše priprost i nebitan.
Da, možda i nije bitan, ali je moj.
Šta ću, možda sam rođen pod nesvakidašnjom zvezdom i zato imam čudne snove.
Od malih nogu mi je bilo teško da se odvojim od školskog igrališta i lopte. Živeo sam za loptu.
Zar i sada nije tako, ili se uljuljkavam razmišljanjima o uspehu i sigurnoj budućnosti, jer je sport pun rizika od povreda, ograničen je rok trajanja, vidljivi su životni problemi zbog sportskih neuspeha?
– Ko je – moj Isuse – odabrao sam sigurnost umesto nesigurnosti? Oprosti mi, ako možeš, moj mali izbor.
Ali Isus uvek ima savete zlata vredne.
Savet koji sam dobio toga dana do danas nosim u srcu i vodi me u životu.
– Gde su dvojica ili trojica sastavljena u moje ime , tu sam i ja među njima – reče meni slika tada.
– Ali, koja dvojica? – pomislio sam. Ovde sam sam, nema nikog drugog.
– Ti i Tvoj San – dobih objašnjenje.
– Ja i Sport, to je nas dvoje – češkao sam se po glavi čudeći se.
Okrenuo sam se na trenutak … pogledao oko sebe … Nije bilo ljudi, sva sreća, ako se tako može reći…
Kleknuo sam pognuvši glavu i izgovorio glasno:
PRIMAMO TE UZ NAS !!! Budi nas put , istina I život !!!
Kada sam izašao napolje, umesto na faks, uputio se prema teretani. Završio sam tamo gde sam krenuo u ostvarivanje svog sna. Način na koji sam postizao uspehe je bio moj izbor, a ne želja drugih ljudi. Jedno je sigurno da nikada nisam zaboravio prelomni trenutak u životu.
Vratio sam se u crkvu deset godina kasnije.
Bogorodica je čekala sve nas koji smo krenuli na svoje putovanje.
Nije bila ni tužna, niti srećna; bila je onakva kakva jeste, ponosna Majka puna Ljubavi. Osmehnuo sam se i učinilo mi se da mi je uzvratila.
Nisam zaboravio ni Isusa, mog spasitelja i mog učitelja.
–Ustajao sam i u 5 i u 9, radio svašta, ali sam uvek na umu imao jednu istinu:
Jer vam kažem zaista: ako imate vjere koliko zrno gorušičino, reći ćete gori ovoj: prijeđi odavde tamo, i prijeći će, i ništa neće vam biti nemoguće.( Novi zavet, Jevanđelje po Mateju, prevod Vuk St Karadžić).
Premestiće se i ništa vam neće biti nemoguće.
