Dve osobe mogu gledati isti problem i videti potpuno različite mogućnosti. Razliku često pravi unutrašnja pozicija: količina oslonca, odnos prema odgovornosti i sposobnost da se čuje ono što situacija stvarno traži.
Kada pritisak preuzme vođstvo, pažnja se sužava. Čovek ubrzava, ponavlja poznatu strategiju ili odlaže potez. Energija odlazi na unutrašnju borbu, a odluka dobija težinu veću od realne situacije.
Pomeranje pozicije vraća prostor. Granice postaju jasnije. Lična odgovornost odvaja se od tuđih očekivanja. Telo dobija više daha, a misao više širine. Odluka tada može da prati vrednosti, činjenice i realan kapacitet.
Stabilna pozicija gradi se kroz iskustvo. Svaki put kada novi odnos prema temi pređe u konkretan postupak, unutrašnji oslonac postaje čvršći.
Jasna odluka raste iz mesta koje može da izdrži njene posledice.